100x100 cm, acrylic and indigo pigment on canvas

Dvostruko povezivanje nespojivog; kontrast hladnoće (prezentirane dominantnom plavom bojom) i topline (prikazane kao prijateljstvo čovjeka i životinja). Ako su to pas i mačka, dodatnu težinu daje nespojivo prijateljstvo vječitih rivala, psa i mačke./ Duga je zimska noć. Žena u morsko plavom haljetku izlazi u mračan dio predgrađa iz udobnosti svojeg toplog, ali malenog stana. Izražajnih očiju zagledala se u put koji vodi do ulične rasvjete. Hipnotizirano hoda do jedine lampe koja gori i njena svjetlost obasjava lik bosonoge žene. Dvije mačke sjede na pločniku i dlakom otapaju zadnje komadiće snijega koji se već pretvorio u led. Ženin korak je glasan jer perlice udaraju o njene gležnjeve. Ona je sigurna. Ona ima cilj. Želi da ju svjetlost cijelu obuzme./ Na slici vidim ženu koja je usamljena, možda čak i tužna. Tamne boje mi šalju dojam "negativnih" osjećaja poput tuge, nezadovoljstva, zabrinutosti... Mačke su vjerojatno njeni ljubimci o kojima brine i s kojima se osjeća manje usamljeno./ Večer je. Žena ozbiljna, čak i pomalo zabrinuta lica prolazi polumračnom ulicom razmišljajući o životu i ne gledajući oko sebe. Nakon što je napravila još 2-3 koraka začula je glasan mijauk jedne stare narančasto-bijele mačke koja se iznenada pojavila ispred nje. Barem je ona tako mislila. Naime, mačka Riđa svakodnevno je promatrala tu ženu već tjedan dana i točno je znala da će tuda prolaziti i ove večeri. Odlučila je da će ona postati njezina nova vlasnica. Stara ju je napustila prije mjesec dana pa je Riđa morala uzeti stvar u svoje šape i potražiti novu vlasnicu koju će uspješno zadovoljiti sve njezine mačje želje i potrebe. Tijekom skitanja, Riđa je upoznala Mrljicu koja je zasluženo dobila titulu najbolje prijateljice kada je s njom podijelila otpatke hrane. Odlučile su zajedno živjeti u toplom domu pa su krenule u potragu za vlasnicom. Nakon nekoliko tjedana, pronašle su idealnu ženu koja je imala kuću punu mačaka. Odlučile su otkriti sve o njoj. Promatrale su što radi, kuda ide i kako se odnosi prema svojim ljubimcima. Jako im se svidjelo sve što su vidjele pa su se odlučile pojaviti ispred nje baš ove večeri u polumračnoj ulici. Kad ih je žena ugledala, smilovala im se. Odlučila ih je ponijeti sa sobom iako nije bila sigurna hoće li to financijski moći podnijeti. Nije znala hoće li imati dovoljno hrane za svaku od njih, ali je bila uvjerena da im ljubavi i pažnje neće nedostajati./ Mačak Lujo i Beni, kao i svakog dana sjede i odmaraju na uglu jedne ulice. Tu svakog dana prolaze mnogi ljudi, uvijek su u žurbi, ne primjećuju ništa i nikoga oko sebe. Isto tako nisu primjetili da je Beni u zadnjih tjedan dana jako smršavio i ne zna koliko će još poživjeti ako mu ne pomognu neki dobri ljudi. Tužan je, a to ga je podsjetilo na jednu djevojku, koja svaki dan prođe kraj njih sa strahom i tugom u očima, a nitko osim Luje i Benija to ne primjećuje. Joj, kako bi oni voljeli da znaju pričati pa da toj sirotici pomognu i uklone joj teret s duše./ Stigla je noć i zauzela cijeli prostor oko sebe. Opet sam sama i lutam ulicama praznoga grada koji i ovu noć spava. Da mi je bar na tren vidjeti svjetlo, osjetiti zrake Sunca kako klize po mome licu. Da mi je barem još jednom odmoriti svoju umornu dušu u ljepoti svjetla. Da mi je barem još jednom pokazati svoj osmijeh, smijati se, ali jedino što se sada smije je tama. Gleda me, smije se i doziva me. Pleše oko mene i kroz mene ne mareći za moje teške korake i umorne ruke. Šapuće mi moje tajne i svakom novom tajnom ja sve više pripadam tami, a ona pripada meni. Moja duša i tama sada zajedno plešu i kao da u tom žaru plesa ja nestajem, razlijevam se poput plave tinte u crnini noći i zajedno s njom postajem jedno. Ne želim zatvoriti oči, ne još, ne dok promatram kako nestajem. Gotovo je! Sada ja vjetrom nošena lutam gradom, okrećem se, slobodna sam, ali i zarobljena u noći. Ja sam sada njen pokorni sluga, a ona moja vodilja. Putujemo tama i ja kroz grad sve dok ne svane dan, a sutra sve opet iz počeka, opet će doći noć, pasti će i zauzeti cijeli prostor oko sebe, ali ničeg više ne će biti, ni ja ne ću biti tu, samo će u tami svijetliti zelene oči krznene lutalice./ Dama, u već svojim zrelim godinama, vraća se s napornog i iscrpnog posla. Putem prema kući, razmišlja kako ju tamo opet nitko ne čeka. "Možda je moglo biti drugačije?", progovara tiho u sebi. Teško joj pada ta samoća i nikako da se navikne na nju. Tužne misli uvijek ju zasipaju baš u kasnu noć kad se vraća kući. Brzo protrese glavom da joj misli odu i da, ako ju slučajno netko od susjeda sretne, ne vidi ovako nesretnu. Nabacuje kiseli osmijeh i nastavlja dalje prema svojoj kući. No, ispred nje se stvore dvije umiljate mačke. Pogleda ih i pomisli: "Jooj kako bi bilo dobro, barem da me netko čeka kući... Hoćete li vi mace, poći sa mnom? Pružit ću vam topli dom, a ja ću barem od nekoga dobiti povratnu ljubav." Naravno, one su samo mijaukale, a dama je to shvatila kao potvrdni odgovor. "Možda je ovo moj novi početak!", pomisli i povede ih u svoj topli dom./ Priča o jednoj ženi koja je oduvijek htjela biti plesačica, voljela je oblačiti i šivati razne haljine. Ples koji se plesao bosih nogu, ženi na slici je davao nezamislivo duhovnu slobodu. No, nešto tragično se dogodilo, od velike tuge nije više plesala, no nastavila je hodati bosih nogu. Imala je dvije predivne mačke koje su punile njen dom toplinom i ljubavlju i od žene su dobile dovoljno pažnje i brige. No jesu li to bile jedine životinje u njenom domu, to nam jedino sama žena može ispričati.../ Žena puna tuge i gnjeva, okružena tamom koja ispunjava svijet. Jedinu sreću i radost joj pružaju njezini ljubimci, odnosno dvije mačke. Izmućena događanjima u svijetu ili pak u njezinom životu upala je u tu tamu i jad života te jedini način na koji preživljava je brigom o svojim mačkama. Kroz sve to negativno rađa se ljubav koja ju gura i daje snage da pobijedi sve, ljubav prema životinjama, ljubimcima. Mačke joj nesebično vraćaju tu ljubav koju im ona pruža i koju možda nije dobila od ljudi. Ljudi su je, kao i ovaj svijet, razočarali i osakatili vjere da se dobrim dobro vraća te nadu za dalje pronalazi u življenju jednostavnog pomalo osamljenog, ali sretnijeg života sa svojim mačkama. Upravo mačke prikazuju tu sigurnost, ljubav koju svi tražimo no često ne dobivamo i samim time se zatvaramo u sebe./ Na slici vidim ženu koja se vraća doma svojim dvijema mačkama. Ženino lice odaje osjećaj umora zbog čega mogu pretpostaviti da žena dolazi sa posla. Također zbog izraza lica možemo pretpostaviti kako je ženi dan bio izrazito naporan te se dolazi napokon odmoriti. Dvije mačke daju pretpostaviti kako žena vjerojatno živi sama pa je zbog toga pomalo i usamljena, ali joj njene mačke pomažu u toj usamljenosti./ Žena pomalo tužna i ljuta na ovaj svijet bosonoga korača mračnim dijelovima grada. Snašle su ju brojne nedaće kroz život te sada jedva nalazi načina da preživi. Uz nju su uvijek njeni vjerni ljubimci koji su joj jedina utjeha u ovo mračno doba njezina života./ Ljetna je večer. Mirna, tiha, spokojna. Devet je sati i pao je mrak. Marija je cijeli dan radila i jedva čeka usnuti na svojem malenom, vrućem krevetu. Umorna je i iscrpljena. Od svega. Od rada, zarade, neizvjesnosti, vrućine, ljudi. Života. Života koji proživljava. Preživljava, bolje bi se reklo. Večer je Marijin najdraži dio dana, kada se može vratiti u svoj dom i provoditi vrijeme sa svojim najdražim mačkama. Uistinu, ima li ljepšeg osjećaja od onoga kada je s dvorišnih vrata pozdravljaju glasnim mijaukom? Ili kada joj se mekane isprepliću između nogu? Ili kada joj tvrdim jezikom pređu preko obraza? Za Mariju, to je ljubav. To je privrženost. Nakon svih razočaranja i patnji i nepravdi, u čemu je uopće više može pronaći? U ljudima ne. Odlučila je, ljudi nisu onima kojima može vjerovati. Ljudi ne donose mir i spokoj, već nemir i gorčinu. Koliko razočarenja može donijeti jedna ljudska duša? A koliko, s druge strane, topline i sreće budi jedno životinjsko biće? Marija se smjestila u svoj krevet, namjestila je glavu u svoj udobni jastuk i pokrila se plahtom. Večer je prohladna, bliži se deveti mjesec. Hladne noge izvirile su joj iz plahte, ali Micika i Macika su tu. Donose joj toplinu. I ništa joj više nije potrebno./ Ovaj prikaz vraća me u djetinjstvo. Za mene je to prikaz moje Anje, danas predivne žene i majke, nekad susjede i prijateljice. Bila je to djevojčica koja je živjela vrata do vrata moje obiteljske kuće. Djevojčica u plavoj haljinici duge crne kose cesto spletene u čupavu pletenicu svakog jutra bi zvonila na moja vrata u pratnji svoje macke i psa i ljubazno upitala moju majku smijemo li se izaći igrati. Dolazila je na moja vrata tijekom cijele osnovne škole, no u jednom trenutku su nam se putevi udaljili. Anja je tijekom odrastanja često upadala u nevolje i sklonište i zaštitu bi tražila u mojoj kući. Uvijek je bila rado viđen gost, rekla bih čak i član obitelji. Kada su nam se putevi razdvojili upala je u mračno razdoblje života na koje me podsjeca odraz žene koji vidim na suprotnoj strani od djevojčice, iznad ljubimaca. No, moja Anja se izvukla, stoga je za mene ova slika puna nade. Podsjeća me na lijepe i ružne trenutke u životu, na surovu stvarnost, ali i na to da nikada nismo sami./ Moje ime je Surina. Živim u Indiji u kojoj postoji uvjerenje da su mačke izuzetno opasne za bebe. Uobičajeni mit da će mačka htjeti zadaviti bebu u kolijevci izuzetno je popularan u Indiji. Većina ljudi iz moje okoline vjeruje tim mitovima i tradicija im predstavlja veliki značaj. Ukoliko se odlučite suprotstaviti tom uvjerenju i imati mačku kao kućnog ljubimca, velika je vjerojatnost da će vas osuditi na neuspjeh kao što su i mene. Međutim, ta se predrasuda ne odnosi na muškarce. Isto tako smatra se da samo indijske žene ne mogu odoljeti naklonosti prema mačkama. Već dugi niz godina postoje brojna praznovjerja o mačkama i njihovom utjecaju na ljude. Na primjer, na sjeveroistoku Indije mačke se smatraju "utjelovljenjem" božice plodnosti majčinstva. Stoga, sukladno svim ovim uvjerenjima i praznovjerjima, ljubiteljima mačaka u Indiji jako je teško. Priklonite li se tradiciji i uvjerenjima, mačkama neće bit mjesto u vašoj blizini dapače prezirati ćete ih, no s druge strane sam ja Surina, žena koju gledate na slici i koja već nekoliko godina živi uz svoja dva najdraža ljubimca. Ponekad su me i tužili kao vlasnicu mačaka zbog nedaća koje im donose moje mačke. Predrasude su postojale, postoje sada, a i postojati će ubuduće, no uvijek ću tvrditi da je prirodno nemoguće dokazati da je loša sreća povezana s mačkama jer kao što vidite zdrava sam, uspješna i doduše malo manje obožavana zbog činjenice da uz mene stoje moja dva životna prijatelja - Sury i Nara./ Na slici vidim ženu koja je nezadovoljna, osamljena. Ona živi sama sa svojim dvjema mačkama. One su joj jedino društvo. Ovdje na slici je u svom kućnom izdanju na pločniku ispred svoje kuće sa svojim mačkama. Oko nje se nalazi dim cigarete koju puši jednu za drugom. Neuredna je i smrdi po ustaljenom mačkinom pijesku. Ogorčeno gleda okolo druge ljude./ Tamni tonovi slike prvotno me asociraju na nešto mračno, loše ili kao da je žena prikazana na slici prošla kroz teški period života. No promatrajući sliku dalje lako su uočljive životinje na njoj, odnosno mačke koje pobuđuju osjećaj ljubavi ili donose nešto pozitivno u njen život. Žena možda osjeća tu ljubav koja joj nedostaje, koja joj stvara prazninu u srcu. Tonovi njene haljine se prelijevaju u svjetlo plave tonove koji dosežu do draženih životinja te se iz prikaza čini kao da im na neki način zahvaljuje što su ovdje uz nju kroz taj teški period. Žena ima pomalo zabrinut izraz lica koji je usredotočen na crninu ispred nje, možda se pomalo i boji. Možda jednostavno nije u potpunosti spremna vidjeti dobro u svijetu, prihvatiti novu ljubav i brigu koju joj životinje pružaju. No možda se upravo bori s tom tamom, možda pokušava pronaći sreću. A možda i u tom tamnom, mračnom i izgubljenom prostoru uživa./ Na slici vidim tmurno lice žene koja djeluje ozbiljno, iscrpljeno, tužno i usamljeno. Plava boja koja je dominantna na slici mi dodatno pojačava osjećaj njezine tuge i samoće. Ova plava boja mislim da ne označava noć, mrak kao pojavu, nedostatak svjetla, već mrak kao samoću duše. Na slici je žena bosa i njezina su stopala crne boje te istaknuta bijelim linijama. Čini se da se može iz tog detalja iščitati kako se žena osjeća usamljenom, ne zna kojim životnim putem ići i radi toga beznadno luta. Osjeća beznađe. Ne vidi nikakvo ''svjetlo'' u životu, osjeća se izgubljeno i luta baš poput ovih dviju mačaka. Na jednoj slici našla su se tri bića koja se mogu poistovjetiti. U isto vrijeme bosa stopala i te mačke označavaju neku slobodu. Zašto? Ne bih znala pojasniti, ali u isto vrijeme se nekako susreću dvije stvari- lutanje i sloboda. Mogla bih ovo možda usporediti sa Solusom iz Matoševe novele Cvijet sa raškršća, jer se tamo spominju sloboda i lutanje. Samo, Solus je sretan u svome lutanju i slobodi, dok ova žena nije./ Usred noći žena je izašla iz svoje kuće jer su ju probudili čudni zvukovi. Vani je ugledala dvije mačke koje su lukavo okrenule glavu od nje te se pravile kao da ju ne vide zato što su one proizvele te čudne zvukove. Žena u polusnu pogleda okolo i sve je utihnulo, nije otkrila što je proizvelo te zvukove. Mačke su ostale mirno sjediti i pravile se nevine./ Žena tužnog lica u tami stoji. Zabrinuto gleda u tamnu dubinu gdje izlaza nema. Pogled joj je bistar i čist, a lice umorno. Svijet gleda kroz tamu, a u njemu puno vedrine ima. Sve je mirno i tiho, a glas utjehe želi čuti. Hej, ženo! Glava neka ti uvijek uspravna bude, samo pogled malo spusti. Nisi sama, utjehu imaš. Životinjama pomozi k sebi ih ponesi. Ni tebi, ni njima tame više biti neće jer dom će procvjetati od zvukova, osmijeha, zagrljaja i sreće. Svijet će opet postati lijep, a vedrina će ispuniti i tvoj i njihov svijet./ U hladnoj sobi samoća se ne čini kao najveći problem bolje rečeno nije jedini problem. No straha nema barem ga ne bi trebalo biti. Odjednom se u daljini začuje neugodan zvuk. To je samo u mojoj glavi- pomislim. No ubrzo i drugi put začuje glasan zvuk pa potom i treći. Strah koji sam uspješno potiskivala više nisam mogla sakriti. Srce je sve jače kucalo, hladan znoj cijedio mi se niz čelo, ruke su mi se ukočile, a ramena ispravila. U ušima šum, usta suha ne čujem ni vlastite misli. Kako da onda išta prozborim ? Tako ukočena stojim već neko vrijeme i neuspješno se pokušavam ohrabriti i okrenuti. Osluškujem dalje no zvuka više nema. Nitko mi ne prilazi pa duboko udahnem i pomislim da je opasnost prošla. U tom trenutku čujem lagane korake kako koračaju iza mojih leđa. Kakav je to čovjek koji hoda tako sitnim i laganim koracima ? Što želi od mene ? Shvativši da ću odgovore dobiti jedino ako se okrenem i suočim sa strahom. Stisnem šake i zatvorenih očiju okrećem se prema zvukovima. Kad sam otvorila oči ugledala sam psa i mačku kako stoje. Iako sam shvatila da opasnosti nema još uvijek mi je lice ukočeno, a ja nepomično stojim i gledam u svoje ljubimce./ Stigao je kraj još jednog dana, dana kada je odlučila učiniti promjenu. Iako zabrinuta, uistinu je sretna i zadovoljna. Crte njenog lica možda pokazuju drugačije, no nakon svega, vjerovala je da je to pravi put za nju. Novi put. Ispunjava ju pomisao na potpuno nov početak, bez obzira što je svjesna da neće biti lako. Sigurna je da čak i ulične mačke osjećaju njeno uzbuđenje. Kao da zrači! Zrači nekom novom, još nepoznatom energijom! Posljednjom šetnjom poznatim ulicama odbacila je svoje prošle brige. Dovoljno se dugo s njima borila, mnogi su joj govorili i predugo. Trebao joj je taj događaj, taj djelić sekunde da kaže "Dosta!" I sad se osjeća kao druga osoba, izvan vlastitog tijela. No, druge briga već kreću navirati: "Koliko dugo će ovi osjećaji potrajati?" pita se duboko u sebi.../ Priča koju vidim na slici ja bih nazvala "Samoća". Kada pogledamo sliku vidimo pregršt hladnih tonova i prevladavanje različitih nijansi plave boje. Plava sama po sebi ovdje bi metaforički značila "feeling blue" ili osjećaj tuge, usamljenosti, možda čak depresije. Žena polagano postaje dio pozadine, plave boja širi se preko njenih ruku i ide prema njenom licu i trupu (jedini preostali "topli predjeli" njenog bića). Ova žena svu je toplotu dobivala od svojih kućnih ljubimaca, mačaka koje jedine nose toplinu na ovoj slici (također iskazano u njihovim bojama). No same male životinje nikako ne mogu zamijeniti toplinu i ljubav drugog ljudskog bića, stoga žena polagano prelazi u crnu rupu usamljenosti i sumornosti. Gubi dijelove sebe. Ljudi su socijalna bića i smatram da u ovom razdoblju krize korone koja je uništila toliko toga, i ukrala toliko vremena, ova slika može prikazivati onaj najtužnije razdoblje svake osobe. Usamljenost uzrokovanu izolacijom i strahom./ Sjedeći u fotelji u dnevnom boravku, jedne večeri žena je utonula u san. Usnula je kako se budi sama na svijetu, oko nje nije bilo nikoga, nije bilo ničega. Sve je bilo prazno. Osjećala se prestrašeno. Pokušala se je ustati, ali nije uspjela nego je propala u još dublji mrak, nije vidjela ništa oko sebe. Činilo se kao da su joj oči čvrsto sklopljene, pokušavajući ih otvoriti, tonula je sve dublje i dublje, osjećaju kao da nikada neće prestati padati. Unatoč tome što se pokušala uhvatiti za nešto kako bi se zaustavila, shvatila je da to ne može. Nije imala ruke, a ni noge. U tom trenutku vidjela je sebe kako stoji, želeći si prići, vjerovala je da će se onda moći vratiti natrag u svoje tijelo, ali nije mogla hodati ni puzati. "Ja" joj se činila tako blizu, samo kada bi mogla učiniti barem korak, ali nije mogla. Iz mraka su joj prišla mačka, imala je tako tople oči, bila je vrlo razigrana i znatitiželjna, ali ta ista mačka postala je stara mačka ispraznih očiju, bila je vrlo rezignirana i hladna. Pokušavajući zamoliti mačku za pomoć, žena ju je željela dotaknuti, ali ju je mačka samo pogledala i odšetala natrag u mrak, a žena je nastavila padati sve dok se nije probudila rano pred zoru u svojoj fotelji, gledajući u svoje ruke i noge./ Veliki sat iznad vrata dnevnog boravka otkucavao je dvanaest sati kada se probudila iz sna. Propustila je sunčano jutro, no to ju nije zabrinulo jer se ionako nikamo nije žurila. Već joj je odavno postalo svejedno. Zatvorena u svom sobičku kojem bi dobro došao svjež zrak i čista posteljina, ležala je na krevetu otvorenih očiju ne razmišljajući ni o čemu. Zrake sunca nisu mogle niti doprijeti do nje jer su prozore zatvarale dvije teške starinske rolete. Već iz navike, pružila se do noćnog ormarića i dohvatila mobitel, ne bi li pregledala novosti koje je ionako nisu pretjerano zanimale. Nekoliko je minuta prelazila prstom po ekranu gledajući fotografije nepoznatih ljudi, a onda je osjetila glad te ustala. Izašavši iz sobe, osjetila je mirise, ali i ugledala veliki kuhinjski nered. Njezina je majka skuhala ručak prije nego što je otišla na posao. Radila je kao spremačica u obližnjem restoranu. Oca nije vidjela već nekoliko dana, ali pretpostavljala je da je na istom mjestu kao i uvijek. U kockarnici. Sat je otkucavao trinaest sati. Nahranila je svoja dva mačka prije nego je sjela za stol i jela. Gutala je hranu i pregledavala on-line trgovinu iako je znala da ništa neće kupiti. Već nekoliko godina živi na troškovima svojih roditelja. Unatoč brojnim poslanim prijavama, nije uspijevala pronaći posao u svojoj struci te je odlučila neko vrijeme 'pauzirati' u traženju posla, ni ne sluteći da će tako zaglaviti u vlastitoj kući. Dane je provodila poput mačke- izležavajući se, a jedina joj je briga bila što će taj dan pojesti. Živjela je iz dana u dan, bolje rečeno, preživljavala. Nije bila depresivna, ali se nije ničemu niti nadala. Postalo joj je svejedno. Život joj je postao preživljavanje. Svi njezini prijatelji koje je poznavala, sada imaju svoje obitelji, a ona se nije niti potrudila stvoriti priliku da upozna nekoga s kim bi sagradila zajednički život. Nije ni osjetila kada je od nasmijane djevojčice postala ravnodušna djevojka. Sat je otkucavao šesnaest sati. Smjestila se u položaj za gledanje omiljene serije. Današnja epizoda joj je bitna jer ne zna hoće li glavna junakinja serije preživjeti ili će potonuti. Niti ona nije znala hoće li i kako preživjeti svoj život. Sat je i dalje otkucavao, a ona je i dalje živjela život samo da preživi, ponašajući se kao da ih ima devet. Nije ni razmišljala o tome da će veliki sat iznad vrata dnevnog boravka jednoga dana prestati otkucavati./Dopiru do mene svakojake priče ovih dana. Govore da sam se uzvisila, da sam postala hladna i da sam se potpuno promijenila. Kada malo bolje razmislim shvaćam da su u pravu. Jesam, promijenila sam se. Ako to znači da sada točno znam što želim, a što ne želim, i da se više nikad ne izgubim u prostoru između to dvoje - promijenila sam se. Potpuno. Više nisam ona naivna, ekscentrična, neshvaćena djevojka koja luta svijetom tražeći svoje mjesto pod suncem. Ja sam svoje mjesto pronašla, točnije nekoliko njih. To mjesto krase ljudi, meni bliski, koji me prihvaćaju baš ovakvu kakva sam postala svojim radom, odricanjem, željama i učenjem. Predugo živimo u prošlosti, i onda se čudimo kada uvidimo kako nam izgleda sadašnjost. Ne želim ponavljati greške iz prošlosti. Ni sa sobom, ni s drugima. Previše je nepovratnih scena koje svakodnevno prolaze pokraj nas, dok mi nesvjesno zurimo u stari, toliki puta odgledani film./ Tama. Crna i tamna noć. Žena korača ulicom tužna, usamljena i izgubljena. Osjeća strah i gubitak. Gubitak pojma o sebi. Strah od starosti, ali i trenutne stvarnosti. Odjednom, osjeti dašak nade. Kao da je ugledala svjetlost. Zastane. Ugleda dvije mačke. U njima vidi spas i utjehu. Povezanost. Prijateljstvo i ljubav. Snažnu i iskrenu ljubav koja pobjeđuje strah./ Dok me opet zaokuplja tupilo, vidim samo svoje ljubimice Benny i Bilky. Gledam u prazno, no znam da su tu. Opet mi duša izlazi iz tijela. Stapam se s okolinom. Opet sve počinje od vrhova prstiju, na nogama, pa na rukama. Što sam ja nego praznina? Teško mi je sada razmišljati jer koliko god prezirem ovakvo stanje, toliko uživam u toj neugodnosti. Uživam izgubiti sebe na ovaj način jer znam da nikako drugačije ne mogu. Zbog njih. Pitam se koliko bih bila hrabra da nema niti za koju se držim. No, možda je to samo izlika i jedino što želim je kazna zbog onog što sam odlučila tada. Nebitno. Nekad se pitam kako je to biti u svjetlu. No, ja znam kako je to, samo što mi ono nikad nije dovoljno. Ne zadovoljava me. Bude, pa nestane. I nekako se uvijek vratim ovom vrtlogu. Svom dementoru. Sebi samoj./ Bila je sama u kući već drugi dan. Muž i sin su nestali. Tražila ih je u susjedstvu, na tržnici gdje prodaju pletene haljine i ručno rađene narukvice za oko gležnja, u šumi gdje znaju brati gljive i šumske jagode. Svakog prolaznika je pitala ako su ih negdje sreli, no njima ni traga ni glasa. Jako je bila usamljena i zabrinuta, ne zna gdje ih više tražiti. Sjela je na kamenite stepenice s lijeve strane njihove stare kuće, laktove naslonila na bedra i svoje uplakano, crveno i natečeno lice zarila u dlanove. Jecajući je dozivajući njihova imena, a kada više nije imala suza za plakati, rupčićem je obrisala lice, naslovila se na kuću, uzdahnula i gledala u daljinu kao da u njoj više ne postoji duša. No u najdubljem razmišljanju osjetila je da ju je netko dotaknuo na donjoj strani leđa. I trljao se u nju, a potom i zamjaukao. Polako joj se približavajući sprijeda, bijeli mačak s crnim mrljama je prednjim šapama stao na njenu nogu i malo nakrivio glavu kako bi ga podragala. Ženi se prvi put u dva dana pojavio mali smiješak na licu, a mazeći mačka postala je smirenija. Iza nje, po stepenicama spuštao se polako stari mačak narančasto smeđih nijansi koji je bio zaprljan, a u dlaku mu se zapetljalo osušeno blato. Spustio se na najnižu stepenicu, pogledao ju nježno, s toplinom u očima i počeo lizati svoju šapu. Oba mačka su se osjećala kao da su došli na pravo mjesto iako se vidjelo da su danima lutali. Bili su i gladni, ali to im nije bilo važno. Crno bijeli mačak se i dalje mazio u ženinom krilu, a stari zaprljani mačak je legao na stepenicu i zaspao dok su ga tople zrake milovale. Žena je bila sretnija nego prije, imala je nekoga pokraj sebe no i dalje se pitala gdje su joj muž i sin. Nakratko je sklopila oči no kad ih je otvorila sve oko nje postalo je neobično čudno. Sve je bilo osunčano, no sunca nigdje, nestalo je par bijelih oblačaka na nebu, pokraj nje s desne strane nije bilo kuće u kojoj je živjela, polako je nestajalo sve oko nje osim kamenitih stepenica. Nebo se počelo povećavati. Ustala se na noge, mačka stavila sa strane i pogledala oko sebe. Nalazila se u plavetnilu neba. Nije mogla shvatiti što se oko nje događa. Stajala je tako neko vrijeme dok se sve nije počelo crniti. Nebo je polako nestajalo. Na kraju sve oko nje je postalo crno i nekoliko plavih nebeskih mrlja je davalo svjetlinu prostoru. Probudila se brzo i uplašeno dišući. Ležala je u svom krevetu, u svojoj sobi, u svojoj kući koja je maloprije nestala. Otrčala je na dvorište i začuđeno stala. Postala je smirenija i veselija. Na ljuljajućoj ležaljci je spavao njezin muž u narančasto smeđoj košulji koja je bila zaprljana u blatu. Iz daljine se vraćao i njen sin. Nosio je crne hlače i bijelu košulju jer se vraćao iz škole. Kada ju je ugledao, pojurio joj je u zagrljaj. Najtopliji zagrljaj kojeg već dugo nije osjetila./ Kroz gustu maglu jedne hladne jesenje večeri se sa posla vraćala umorna i gladna krojačica. Probijala se kroz maglu gledajući u cestu koja je bila mokra od kiše koja je padala cijeli dan. Razmišljala je o tome kako jedva čeka doći kući i leći u svoj krevet pokraj kamina. Glava joj je bila toliko teška da ju je jedva nosila na ramenima, a ruke su joj bile suhe i ukočene od cjelodnevnog rada. Izdaleka je čula kako nešto šuška. Kada se približila ugledala je dvije mačke koje su bile divlje, ali istovremeno preplašene. Krojačica je pokušala jednu dodirnuti,ali su obje u tom trenu brže bolje pobjegle. Krojačica je samo na to uzdahnula i nastavila hodati laganim korakom prema svojem domu./ Uz lijevi rub slike naslikana je visoka žena u prozirnoj plavoj haljini s bijelim točkicama u donjem dijelu haljine te na desnom rukavu. Ispod haljine ima plave prozirne hlače ukrašene resicama. Noge su joj bose s ukrasima oko zgloba. Crne su boje, obrubljene bijelom bojom stopljene s pozadinom. Desna ruka žene je oker boje koja prema zapešću prelazi u crnu boju. Lijeva ruka se nalazi iza tijela i mi je ne vidimo. Lice žene je jajolikog oblika od svijetle do tamne oker boje. Kosa joj je kratka, smeđa, podignuta u frizuru koja se stopila s pozadinom. Uz desni donji rub slike naslikane su dvije mačke. Lijeva je veća i prošarana je bijelom, žutom, oker i crnom bojom. Okrenuta je bočno, ali gleda prema nama. Desna mačka je manja te je bijele i crne boje. Okrenuta je prema nama, ali pogleda usmjerenog u desni kut slike. Pozadina slike je mračna i dinamična. Prevladava crna boja s mnoštvo nasumičnih mrlja od bijele do sive. Mjestimično su razbacane nepravilne plave mrlje u nekoliko nijansi. Pogled žene je neodređen kao da gleda u daljinu. Djeluje odsutno, melankolično, zamišljeno i nezainteresirano. Izraz lica ne otkriva raspoloženje i emocije. U slici nema kretanja i statična je. Svi likovi su nepovezani i nema interakcije među njima. Svatko je sam u svom svijetu. Djeluju otuđeno i usamljeno. Slika odiše hladnoćom i tamom. Ipak nije sve tako crno, dojam nije sasvim pesimističan. U prednji plan prodire kroz tu tamnu boju doza optimizma i bolje budućnosti. Kao da je žena doživjela prebrodila teška životna iskušenja, mračnu prošlost, ali nije izgubila nadu u svjetliju budućnost. Mačke predstavljaju devet života i novi i bolji početak za ženu./ Žena izlazi iz kuće sjetno razmišljajući kako je izgubila svoju nedavno preminulu kćer. Trenutnu radost pronalazi vidjevši svoje dvije mace. One izviru sjećanja na igru njezine djevojčice s njima./ Tama. Samoća. Put u nedogled. Žena na slici sama sa svojim mislima korača ovim svijetom pitajući se što dalje. Kojim putem ići? Što donosi budućnost? Mlada žena svojim stavom i ekspresijom lica daje dojam zabrinutosti i usredotočenosti. Plavi tonovi koji prevladavaju na slici pokazuju određenu dozu mističnosti i osjećaj gubitka sa stvarnošću. Djeluje kao da se guši negdje u dubini svih problema s kojima se nosi, a to je metaforički prikazano plavom bojom kao da se nalazi na dnu oceana. Dvije mačke kao da označavaju jedina bića kojima se trenutno može povjeriti jer su jedini tu (možda samo zato što ih hrani i daje im krov nad glavom). Tako je njen život trenutno na prekretnici. Što će učiniti da se izvuče iz te dubine u kojoj se nalazi? Nastaviti koračati dalje bez razmišljanja ili stati i razmisliti što i kako dalje? Sama je, ali snažna i zna da se samo svojom upornošću može iskoprcati iz osjećaja beznađa u kojemu se trenutno nalazi. Možda je sutra već očekuje nešto čemu će se veseliti, a to će postići ako se vrati u stvarnost i živi svaki trenutak punim plućima. Nikada ne znamo što nas očekuje. Nekada je to nešto pozitivno, ali nekada i negativno. Ne smijemo dati negativnim trenutcima da nas povuku na dno i ubiju nam nadu. Živimo za bolje sutra i budimo sretni./ Žena, koja na prvi pogled djeluje zabrinuto, odvažno ide prema nekom cilju kojeg još nije jasno definirala. Ide noću. Uživa u miru, tišini i mjesečini. Valovi i pucketanje morske pjene umiruju je i potiču da nastavi dalje. Ona hoda neustrašivo, gazeći bosim nogama po tamnom, mokrom pijesku. Osluškuje vjetar, zrikavce i molećavo mijaukanje mačaka lutalica. Svakim korakom postaje odlučnija i spremnija za ono što očekuje./ Mračna noć. Monica hoda sama, pomalo uplakana i tužna. Razmišlja o životu, kako dalje, kako živjeti, no nema odgovora. Na putu sreće životinje. Prvo se uplaši, no onda dolazi do njih i priča im o svom životu. Ima osjećaj da ju životinje razumiju bolje nego ljudi. Nakon razgovora sa životinjama odluči još malo prošetati. Životinje ju prate. Monica se osjeća sigurno./ Lutajući tamom bez znaka svjetlosti, bez znaka nade i topline, pitam se, kada će ona doći. Plavetnilo tame steže moje srce i moja pluća, polako me onesposobljavajući, polako me preuzimajući cijelu. Mračno je i tuga beskrajne samoće zateže oko mog srca. Jedini zaštitnici moga srca, moji su mali pratioci. Ali, ni oni ne mogu držati tanke niti mojeg postojanja zauvijek. Jednom će puknuti i time će se plavetnilo tame proliti niz cijeli moj dom, progutavši me u procesu. Moje biće tada će postati tama. Jedini spasilac toplina je drugog bića. Toplina koja je utoliko rijetka da se ne sjećam kako ona izgleda više, a ni kako miriše. Oh, kako je nekada sretan bio ovaj dom./ Pala je noć. Udovica u svojoj trošnoj kućici čuva svoje dvije mačke. Mačke, mezimice udovičina pokojnog muža, jedino je što je od njega ostalo. One danas ulijevaju udovici nadu za bolje sutra i usrećuju ju. Njezine kćeri koje žive u inozemstvu, više ju ne posjećuju. Udovica pati od depresije i svaki slobodan trenutak provodi s mačkama ili za lijepog vremena radi u polju. Iscrpljena je i traži utjehu. Naizgled sama i jadna, ali ljubav malenih životinjica bit će uvijek prisutna. Gasi svijeću. Pruža im zagrljaj prije spavanje i utone u dubok san. Do zore./ Koračam ulicama grada i razmišljam o tome koliko je zapravo malo potrebno da čovjek ostane sam. Svega nekoliko sekundi me dijelilo od zadnje tande večeri i ovog mraka samoće koji me okružio. Čak i najljepši zagrljaji prestat će, najbrža milonga utihnut će, a gomila - iščeznut će. Svatko ide nazad svojim životima. A ja i dalje budim slike plesa u svojoj glavi. Zadržavam misli na društvu i glazbi kako bih još malo bila u tom svijetu prije nego li se ponovno pretvorim u lutalicu koja traga za srećom. Lutalicom koja traži mjesto gdje se ne bi osjećala sama i osobu koja ne bi dopustila da se njena samoća pretvori u usamljenost. Lutam... A mjesta i ljudi koji me razvesele, moj su dom./ Sve se oko mene čini kao da je tama. Tama koja je prekrila sve živo, opipljivo i neopipljivo. Ali ipak ne odustajem, teško, ali polako i hrabro koračam naprijed. Uzdižem se i vidim svjetlo. Vidim da ne vrijedi odustati sve dok su tu i najmanji tragovi novog dana, nove nade, života. Sve teško, sve nevolje ostavljam iza sebe, u tami. Koračam prema novom danu puna samopouzdanja i vjere da ono najbolje tek dolazi./ Pala je noć. Tonovi plave boje nizali su se po nebeskom svodu, a cijeli grad već je odavno spavao. Samo pokoja mačka lutalica, mogla se vidjeti u ulicama grada. Odjednom su se začuli koraci, a mačkama srce zatreperi od straha. Tko bi to mogao biti? Ubrzo se ispred mačjih očiju pojave bosa promrzla stopala smeđokose djevojke. Mačke su ostale gledati u čudu. Ispred njih je stajala djevojka krhkog izgleda i bosih stopala, sva promrzla od vjetra koji se uvukao u grad. Djevojka je pogledala mačke lutalice i osmjehnula se. Bio je to najtopliji i najtužniji pogled na svijetu - pomislile su mace. Djevojka se naslonila na hladan zid napuštene kuće u ulici i sjela na pod, a mačke su se stisnule uz nju što su više mogle ne bi li je zagrijale. Kako je noć uzimala maha tako je ova i neobična družina utonula u san./ I nakon duge neprospavane noći lutajući gradom u potražnji za nečim smislenim, ugledala sam njih. Ne dvije obične ulične mačke-dvije nove prijateljice...dva nova života...dvije nove pustolovine. Dvije nove prilike za ponovno toplinom. Pustila sam da me njihovo prisustvo obgrli. Osjetila sam kako me teško i hladno plavetnilo napušta. Mic po mic, kap po kap. Život je ponovno u boji. Ponovno osjećam toplinu života. Više nisam sama. Na sigurnom sam./ Te noći nikako nije mogla zaspati. Razne misli koje su joj prolazile glavom nisu joj to dozvoljavale. Nije mogla prestati razmišljati o svemu što se iz događalo proteklih dana. Odlučila je izaći na svjež zrak u nadi da će joj to goditi. Svi su ostali spavali pa se gotovo nečujno išuljala iz kuće. Nije htjela uništiti i njihove snove. Bila je to topla ljetna noć. Moglo bi se reći i pretopla. Kiše nije bilo već mjesecima. Ni kapi. Obližnji je seoski potočić potpuno presušio. Izašavši iz kuće žena je odmah pogledala u nebo tražeći utjehu. Pokušala je kontrolirati svoje disanje kako bi se umirila. Odjednom su joj se pored nogu pojavile njene dvije mačke. Jedna starija i jedna mlađa, ostavljena pred njenim vratima prije nekoliko tjedana. No, kao da je tu već godinama. Laganim koracima žena se uputila prema stražnjim dvorišnim vratima koja vode ravno u šumu. Mačke su ju vjerno slijedile. Možda su predosjetile da će se dogoditi nešto neobično. Žena se nije bojala mračne šume jer je od malih nogu provodila svoje vrijeme u njoj. Igrala se tamo, šetala, odlazila po drva za ogrijev sa svojim djedom ili po svježu vodu na izvor koji se nalazio malo dublje u šumi. Godila joj je šetnja. Podsjetila ju je na djetinjstvo. Hodajući je izgubila pojam o vremenu i našla se već duboko u šumi, pored izvora. Nekad je mlaz vode koja je izvirala bio mnogo jači, ali sada je zbog suše jedva primjetan. Kao da kapi izviru jedna po jedna. Kraj izvora, na istom mjestu, već se godinama nalazi jedan stari panj. Tu je nekad često dolazila, nekad je to bilo njeno mjesto. Sjela je, zažmirila i duboko udahnula. I mačke koje su ju cijelim putem pratile također su sjele. Žena je tako sjedila pokušavajući se opustiti, pokušavajući zaboraviti na sve svoje brige, isključiti se. Odjednom se začuo vrlo neobičan zvuk, pomalo zastrašujuć. Brzo je ustala ne bi li bolje vidjela što se događa. U tom trenutku i žena i mačke shvatile su da su okružene.../ Duga je i hladna zimska noć. Usamljena žena hoda po mračnoj ulici razmišljajući o životu. Točnije, o tome kako je sama. Da bar ima nekog pored sebe da je može zagrliti i utješiti u teškim danima. Šetajući tako ulicom, odjednom ugleda dvije mačke kako sjede na uglu ulice. Približi im se, te primijeti koliko su mačke mršave od gladi. Zaboljelo ju je vidjeti ih takve, i odlučila je ponijeti ih sa sobom doma. Pogledavši ih u oči, prepoznala je koliko im ljubavi nedostaje te im ih ju je odlučila pružiti. Jer u svim nedaćama koje su ju snašle, možda su one njeno svjetlo na kraju tunela./ Ovo je Klaudija. Klaudija je, sada već, žena koja je rođena u krivo vrijeme na krivom mjestu. Ostala je sama nakon što je u njenom selu zavladala teška bolest koja joj je oduzela roditelje. Sada tamo vlada neimaština, glad, a ona se svim snagama trudi preživjeti. Svakog dana obilazi kontejnere i prlja ruke dok traži hranu. Njeno lice je umorno, iscrpljeno, puno bora, kao u starice. I kada joj je sve crno i počinje gubiti nadu, tu su njene prijateljice mačke koje joj uljepšaju dan./ Evo me. Napokon je prošao još jedan mukotrpan dan na poslu. Ne znam koliko ću još dugo izdržati prije nego što napokon podnesem ostavku. Ne mogu više trpjeti ovaj monotoni način života. Radi - dođi doma - napravi ručak - nahrani ljubimce - počisti - spavaj (iako ništa od tog jer me ova nesanica drži budnom već treću noć za redom). To je to. Odlučila sam. Uzimam svoja dva najbolja krznena prijatelja sa sobom i idem na zasluženi odmor. Fućka mi se./ Sumrak pada na ulice grada...Na toj ulici ostala je jedna osebujna gospa u predivnoj plavoj haljini nalik Egipćanki. Uz predivnu haljinu, pravilne crte lica ima i jedan poseban detalj, narukvicu oko noge. Hm..ovo me podsjeća na jednu predivnu i dugovječnu priču. Pogađate li koju? Davno, bosonoga mala djevojčica bila je za vrijeme Božića sama na ulicama grada. Djevojčica sa šibicama. Ovdje ipak se nalaze i dvije mačke...Dvije mačke opet pokazuju simbol lukavosti, ali i okrutnosti današnjeg svijeta, svijeta u kojem smo prepušteni nama samima, u kojem je sve više ljutnje, patnje, pohlepe i ogorčenosti. Svijet u kojem nedostaje sve više dječjeg smijeha i ljudske topline. Upravo tako se osjeća i gospa. Ona je uplašena, ali i ogorčena. Kao i svi, nestat će u tami, vrtlogu kojeg zovemo život-smrt./ Jedne ljetne večeri žena je izašla u šetnju parkom, mrak se naglo spustio i pokazao svoju tamnu stranu. Brinula se o puno toga, zamišljeno je hodala i nije ni primijetila životinje koje su se uplašile zbog njenog nepredvidljivog koračanja. Noć je bila jako hladna, ona se nije obazirala, hodala bi još dugo u tom smjeru da nije srela poznanika koji je njenu šetnju prekinuo riječima: "Mislio sam da te neću pronaći ovdje, kako si?" Zamišljeni izraz na njenom licu nije se promijenio, naglo je promijenila smjer kretanja i potrčala tamo gdje je rekla da se nikad neće vratiti. Stranac je ostao iznenađen i nastavio gledati u njenom smjeru kretanja./ Ova slika me asocira na ružan san. Ženu nešto muči, a to se vidi po njenom praznom pogledu. Izgubljena, usamljena i izmorena od stvarnoga svijeta tako ne vidi izlaz, a u snu joj se pojavljuju mačke koje se asociraju sa spiritualnošću. Ne pokoravaju se ljudskoj volji. Slobodne su i neovisne. Stoga, u ovom snu mačke ukazuju ženi da nauči bezuvjetno voljeti sebe i da se nastoji prihvatiti takva kakva je , a ako se žena bude potrudila to napraviti, u snu više neće prevladavati ta mračna atmosfera, već će iz tih tamnih crnih, sivih i plavih boja izniknuti raznorazne svijetle vesele boje koje pobuđuju osjećaj zadovoljstva i mira u stvarnom životu. Kad ova žena uvidi da ipak nije sve tako mračno i kad bude uzela stvar u svoje ruke izgrađujući odnos sa samom sobom, korak po korak će ju ove mačke voditi, a atmosfera će postajati sve toplija i toplija dok ne dođe do trenutka kada potpuno otvori svoje srce samoj sebi. Tada više neće biti ni ovog praznog pogleda, već će oči sijati zajedno sa ispunjenom dušom jer je na kraju uspjela pronaći sebe. Taj ''sretni'' završetak koji odgovara mojoj priči me podsjeća na jedan dio iz pjesme Tamo gdje je sunce pjevača Dina Merlina: ,,...mislio sam nema ko da sluša, ima kako nema, sluša moja duša.'' , ali uz pomoć ova dva mala vodiča u snu koja me na neki način povezuju s dušom koja želi voditi ženu u bolje sutra./ Lutajući mračnim i prljavim ulicama svojega sela, indijska udovica umorna i prljava od teškoga rada, promatra ulične mačke i pse lutalice. U njezinim mislima, čak i oni imaju više sreće od nje same. One mrvice koje ljudi njima daju ona, svojim teškim i mukotrpnim radom, jedva zarađuje.../ Samoća, glad, umor... Samo su neke od brojnih stvari koje trenutno osjećam. Kao mala bila sam vrlo nestašno i razigrano dijete. Majka mi je znala govoriti da bih zaspala s osmijehom na licu. A sada... sada moje lice "krase" ovi ožiljci koji me svakog dana podsjećaju koliko je život okrutan i ne pravedan. Jednog dana si bezbrižno dijete, a već sljedećeg se uloviš kako razmišljaš koliko dana je prošlo od zadnjeg obroka. Osjećam kako me tama svakog dana sve više i više pritišće u zagrljaj iz kojeg se neću moći izvući. Jedini tračak svjetlosti u ovom turobnom svijetu su moje četveronožne prijateljice. No to svijetlo brzo zamijeni samoća, glad, umor.../ Mračna, hladna i tmurna je noć u gradu. Mlada žena, vidno umorna od posla, hoda ulicom prema svome domu. Tamo je čeka sin jedinac koji samo što nije usnuo laki san. Kapci mu se svako malo zatvaraju, ali on se svi silama borio ostati budan kao bi dočekao svoju voljenu majku. Ona žurno korača ulicom za ulicom, kako bi ga mogla poljubiti i ispričati mu njegovu voljenu priču za laku noć. Ovu noć na redu je bila Bajka o ribaru i ribici. Već je bila nadomak kuće kada je ugledala mačku i psa lutalicu. Oni su se tamo nalazili cijelu noć te ih nitko od prolaznika nije ni ugledao, a kamoli da bi im pružio pomoć. Ona im se odmah smilovala. Nije mogla ostati ravnodušna njihovom umiljatom pogledu. Također, razmišljala je kako će se njezin sin obradovati kada ih ugleda te kako će to malo ublažiti činjenicu što kasno dolazi doma zbog posla. Odlučna u svom naumu smireno i polagano je pristupila uplašenim životinjama. One su se prvo odmaknule par koraka unazad, ali majka nije odustajala polagano im je pružila ruku kako bi ju životinje mogle polizati te kako bi stekla njihovo povjerenje. Sjetila se i kako ima ostatak kruha kojeg nije pojela za ručak pa ga je izvadila iz torbe i dala životinjama. One su to hitro pojela jer ništa nisu jele dva dana. Nakon toga životinje su dopustile majci da ih podraga. Tako ih je neko vrijeme dragala. Kada je bila sigurna da je stekla njihovo potpuno povjerenje podigla ih je oboje te je nastavila hodati prema domu. Ubrzala je korak kako bi što prije stigla. Ispred ulaznih vrata oprezno ih je spustila na pod, otključala je vrata te ih je ponovno podigla kako bi ih odnjela u sobu gdje se nalazi njezin sin. On je ležao u krevetu i taman u tom trenutku je počeo zaklapati oči, ali kada je ugledao majku sa životinjama na vratima uzbuđenju nije bilo kraja, odmah je širom otvorio oči i skočio majci u zagrljaj. Počeo je dragati psa i mačku u njezinim rukama te ju upitao jesu li to njegovi novi prijatelji, ona ih je spustila na pod te sa smješkom kimnula glavom. Dječjoj radosti i uzbuđenju tim odgovorom nije bilo kraja. Majka je otišla u kuhinju po malo mlijeka i vode te kad se vratila u sobu ugledala je svog sina kako se glasno smije dok ga pas i mačka ližu. Majka se obradovala tim prizorom, spustila je mlijeko i vodu, uzela knjigu i počela čitati: "Živio na žalu sinjeg mora Starac ribar sa staricom svojom..."./ Pala je noć. Žena se nakon dugog i napornog dana uputila svojoj kući. Sporim koracima hodala je dugim putem do kuće. Kada je stigla do kuće, ispred ulaza su je čekale životinje. Žena ih hrani svaki dan, ujutro i navečer. Iako od umora jedva stoji na nogama, nikada joj nije teško nahraniti ih. One ju jedine čekaju kada se kasno vrati doma. Živi sama, otkako joj obitelj više nije živa. Na licu joj se vidi tuga i iscrpljenost, iako to vješto skriva kada je u društvu ljudi. U svojoj mladosti maštala je kako će završiti fakultet i biti uspješna poslovna žena. Međutim, put prema ostvarenju tog cilja prekinut je kada je jednog uobičajenog jutra vremenska nepogoda uništila domove i usmrtila mnoge ljude u selu. Od tog dana morala je odustati od odlaska na fakultet i potražiti posao. Morala se sama uzdržavati. Godine su prolazile, a snovi o karijeri su otišli u zaborav. Iako joj je život krenuo u drugom smjeru, zahvalna je na svemu što ima u životu. Oduvijek je voljela pomagati ljudima. Ima samo jedan slobodan dan u tjednu kada ne mora raditi, ali ni taj dan ne iskoristi za odmor. Naime, taj slobodan dan provede kao volonter u domu za nezbrinutu djecu. To ne smatra poslom, već zadovoljstvom. Nakon svakog puta provedenog u domu osjeća se sve više i više ispunjeno. Iako nije uspjela osnovati svoju vlastitu obitelj, želja joj je jednog dana posvojiti dijete. Zato već godinama mukotrpno radi i više nego što bi trebala, kako bi što više uštedjela. Jer je jedan od uvjeta za posvojenje djeteta, dobra financijska mogućnost. Uskoro bi joj se želja mogla ispuniti. Njen trud, rad, ljubav i briga prema djeci će se zasigurno prepoznati i uvažiti./ Smisao života jedne mačke..Mačak nazovimo ga Miki, je jedan obični Sibirski mačak koji je dijelio dom sa svojom gazdaricom Pepeljugom. No Miki nije znao da mu je to gazdarica, vec majka koja ga je njegovala i čuvala od malih nogu. Miki je cjeli zivot mislio da je poseban jer je za razliku od ostalih mačaka imao majku koja je ljudska osoba, dok su ostali mačići imali majke mačke.Miki je većinom vremena provodio ganjajući gušterice po dvoristu, spavanju, stvaranju nereda po kući. Najviše je volio kada bi mu njegova neobična majka ležala za kauč dok je gledala tv predvečer. Miki bi se tada ušuljao i uživao u mazenju i zvukova sa tv-a.Nemojmo zaboravit da Miki ima i prijatelje. Prijatelje koji su sa ulice i nisu imali majku kao što je on imao. Oni bi se svi skupa družili ali najviše po danu jer je Mikiju njegova majka iz nekog razloga zabranjivala druženje po mraku. No, to Mikiju nije smetalo jer bi se kroz dan umorio igraju se sa svojim prijateljima, i po noći je uživao u društvu svoje majke.Mikiju je život bio super, za razliku od svojih prijatelja on se nije morao brinuti za hranu. Pepeljuga bi se pobrinula da svaki dan osigura Mikiju jelo. Ako je za jelo bilo neko meso, Miki bi se uvijek pobrinuo da koji komadić sačuva i odnese svojim prijateljima sa ulice.Jednog kišnog dana, dok je Miki sjedio na kauč i gledao kroz prozor ulicu gdje bi se on i njegovi prijatelji okupljali primijetio je nešto čudno. Tamo niz ulicu pojavila se figura koja mi se iz sekunde u sekundu dojmila sve veca. Naime, nakon nekog vremena primjetio je da je riječ o mačku koji šeta po kiši. Mikiju nije bilo jasno, jer zna da on kao i njegovi prijatelji ne vole kišu. U soku, Miki je ovog tajanstvenog macka promatrao jos neko vrijeme. Mikiju se učinilo da je taj mačak sjedio na sred ulice cijelo vječnost. Nakon nekog vremena Miki je odlučio ignorirati ovu tajanstvenu mačku i odlučio je otići do kamina pored vatre da odmori malo oči. Čudni snovi su preplavili maštu Mikija i sav u soku i znoju budi se ujutro na sunčan dan. Prespavao je cijelo popodne i noć. Sunčeve zrake prodiru kroz prozor i osjećaj jutra je probudio uzbuđene emocije u Mikiju. Sada ce napokon kada se najede imati priliku opet da se sastane sa svojim prijateljima iz ulice. Taman sto se digao iz ležećeg položaja ugledao je nešto sto ga je zaprepastilo ...Miki sav u soku, tek sto se probudio, je ugledao nesto sto ga je mučilo i u snovima. Tajanstvena mačka koja stoji u dnevno boravku uz svoju mamu Pepeljugu i mazi se. Ta tajanstvena mačka više nije ona pokisla mačka koja je jučer stajala na ulici vec macka koja ima elegantnu i punu dlaku. Miki u soku ide se priblizit svojoj mami da uvidi situaciju, kada ono odjednom, Pepeljuga odleti do kuhinje. Miki sam sa tajanstvenom mačkom u dnevnom. Polako okrece glavu k tajanstvenoj macki kada odjednom krene rezat na njega. Miki sav u strahu otrci do kuhinje do svoje mame da ga zastiti, a Pepeljuda ga odjenom klepne i kaze mu da se smiri i stavi dvije posudice za jelo na podu. Miki zna da nikada nije dobivao dvije posudice za jelo jer Pepeljuga pazi da se be udeblja. Sav u razmišljanju, Pepeljuga se dere: "dođi Odi", i tajanstvena macka odjednom dotrca do druge posudice i krene jest ...Kaos se nastavlja, Odi je preuzeo Mikijevo mjesto. Miki jadan ne moze niti da dode do svoje mame, sinoc je pustila Odija da spava sa njom, dok je jadan Miki morao na podu. Tako je proslo par dana i Miki sav ljut se odlucio napokon pojaviti na ulici da vidi sa prijateljima dali su oni vidili tajanstvenu macku na kisi par dana prije. No, na njegovu zalost, nitko nije nista vidio. Miki sav u strahu trci doma da stigne da spasi svoju majku. Prilikom ulaska u kucu vidi Odija kako je taman krenuo ugrist Pepeljugu dok spava. Miki skoci na njega tamam u sekundi i spasi svoju majku od ugriza. Pepeljuga se budi i sva ljuta ugleda Mikija kako stoji na nju dok Odi cvili na podu. Pepeljuga odmah klepi Mikija i izbaci ga vani jer se tukao sa Odijem. Miki se navecer vrati kuci i opet ugleda Odija kako spava sa njegovom mamom u zagrljaju. Ovaj put Pepeljuga nije ni primjetila da ga nije bilo do mraka. Miki sav tuzan ode sam spavati na podu i prihvati sudbinu da ga je Odi zamjenio. Proslo je vec par tjedana i stalno se neke lose stvari dogadaju po kuci. Pepeljuga je izgubila posao, stvari po kuci su se pocele kvarit, Miki je smrsavio skroz jer je Pepeljuga zaboravila da ga hrani. Cak je Odija pocela zaboravit hranit. Ono sto je Mikiju cudno bilo je to sto unatoc manjku hrane i za Odija, Odi je bio u punom sjaju. Odiju su cak i oci poceli mjenjat boju, sada su vec skroz crne. Jedne noci dok je Miki bio sa prijateljima prema putu doma ugledao nesto cudno iz njegove kuce. Kao neko jako svijetlo da prodire iznutra. Punom trkom Miki ulazi u kucu koja je puna dima i manjeg pozara. Ugledao je kako Odi stoji pored kamina sa grancicom u ustima i pali zidove./ Plava boja za mene predstavlja jednu mirnoću i unutarnji spokoj, za mene je to boja koja me opušta, baš kao i more ili rijeka čije bi zvukove (udaranje valova o stijenu, šum mora..) mogla slušati cijeli dan i odmarati uz njih. Nisam Vam se ni predstavila... zovem se Indigo. Volim šetati noću i doći na svoje omiljeno mjesto, blizu rijeke od koje svi moji problemi nestanu. Ovdje razmišljam o svom danu, kako je prošao, što sam sve napravila ili rekla, jesam li mogla drugačije i bolje? Zatim se legnem i promatram zvijezde i sva pitanja nestanu. Ponekad čujem neki šum sa strane, možda je ovo još nečije omiljeno mjesto za promišljanje, pomislim. Tako sam danas nakon napornog dana otišla do svog mjesta, danas sam se nekako posebno osjećala usamljeno, što je možda "onaj gore" primijetio pa mi poslao društvo. Ugledala sam dvije prekrasne mačke, životinje koje izrazito cijenim. One se nisu obazirale na mene, samo su promatrale i upijale prizore i zvukove oko sebe, baš kao i ja. Bile su tako lijepe, da sam im morala prići. Nisu se ni bojale, dopustile su mi da ih pogladim. Nisam im htjela smetati pa sam krenula kući. No krenule su i one za mnom. Neka, pomislila sam, ovo je neki znak koji moram dublje shvatiti, pokazat ću im svoj dom i osjećat će se kao najbolji gosti. Možda i njima samo treba prijatelj koji će ih razumjeti i saslušati./ Noć. Mrak. Tama. Moja duša je umorna. Oči mi se umorne sklapaju. Tražim svjetlo na kraju tunela. Tražim svjetlo dana. Jedino svjetlo koje mi daje nadu su dva para svjetlucavih okica mekanih malih ljubimaca. Ali sutra je novi dan. Nadu će mi opet dati one dvije umorne mace u čijim svjetlucavim očima se vidi tračak nade za život, tračak nečeg neobjašnjivog što te tjera dalje. Plava boja moje haljine topi se sa tamom. Sve mi je tužno i tmurno. Sve će biti u redu. Sutra je novi dan. Idemo ispočetka./ Jedino njegovo,naše, što mi je ostalo...Njih dvoje...I sjećanja u mojoj glavi. Otišao je kako je i došao, naglo i bez ikakvog upozorenja... Sada ću ga se sjećati dulje nego što ga znam. Ah neki ljudi nemaju ni uspomene, mogu biti zadovoljna barem s tim... Ali kako? Prošli su dani, tjedni, mjeseci, godine, bol je i dalje tu...